Izručenje Turskoj – pravni savjeti na turskom jeziku, pravna procjena i obrana u Hamburgu

Odvjetnici u našem odvjetničkom društvu za kazneno pravo u Hamburgu savjetuju i zastupaju okrivljenike diljem zemlje u postupcima izručenja koji uključuju Tursku. Zastupamo klijente kada je izručenje Turskoj neizbježno, tj. kada su pravosudna tijela Republike Turske kontaktirala njemačke vlasti sa zahtjevom za izručenje, kada je Turska objavila crvenu tjeralicu Interpolu ili je na toj osnovi već izdan nalog za izručenje. Također savjetujemo odvjetnički tim kao njemački odvjetnici u postupcima izručenja iz Turske u Njemačku. Nakon izručenja Njemačkoj u svrhu kaznenog progona, redovito djelujemo i kao branitelji u kasnijim kaznenim postupcima, posebno u slučajevima koji uključuju optužbe povezane s drogom.

S odvjetnikom Gül Pinar, uz sebe imate iskusnog odvjetnika specijaliziranog za postupke izručenja koji je upoznat s turskim pravnim sustavom i može vas savjetovati i na turskom jeziku.

Ugovor o izručenju Türkiye

Osnova za izručenja između Njemačke i Republike Turske je Europska konvencija o izručenju iz 1957. (EUAÜbk), čije su stranke i Njemačka i Turska. Prema članku 1. EUAÜbk, izručenje je obvezno ako je zahtjev za izručenje u skladu s odredbama sporazuma. Prema njemačkom pravu, na izručenja se primjenjuju i odredbe Zakona o međunarodnoj uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima (IRG).

U načelu, izručenje Republici Turskoj u svrhu kaznenog progona ili izvršenja kazne je pravno moguće. To znači da i Njemačka i Turska mogu zatražiti od druge države izručenje određene osobe radi kaznenog postupka protiv nje. Zahtjev za izručenje može se podnijeti i ako je osoba već osuđena u dotičnoj državi, ali izrečena kazna još nije izvršena. Međutim, nijedna država ne izručuje vlastite državljane.

Postupak izručenja, Interpolova crvena tjeralica i pritvor radi izručenja

Postupak izručenja obično započinje zahtjevom za izručenje od strane države moliteljice. Taj se zahtjev prenosi diplomatskim kanalima zamoljenoj državi, koja potom može izdati nalog za izručenje nakon ispitivanja svakog pojedinog slučaja. Obično dotična osoba tek prilikom uhićenja sazna da je traži druga država radi kaznenog progona ili radi izvršenja kazne. To se može dogoditi, na primjer, ako je izdan nalog za izručenje. Alternativno, INTERPOL je na zahtjev države moliteljice mogao izdati tzv. crvenu oznaku, tj. međunarodnu traženu osobu. Na temelju takve crvene oznaku, njemački sudovi tada mogu izdati nalog za izručenje.

Uhićenje u Njemačkoj na temelju međunarodne tjeralice, naloga za izručenje ili Interpolove crvene tjeralice uvijek nosi prijetnju izručenja. Ako se izručenje Turskoj čini zakonski dopuštenim u pojedinačnom slučaju, nadležni Viši regionalni sud može odrediti (u početku) privremeni pritvor do izručenja. Razlozi za pritvor obično su rizik da će osoba protiv koje se vodi kazneni postupak izbjeći postupak izručenja ili izvršenje izručenja (članak 15. (1) br. 1. Zakona o Međunarodnom kaznenom sudu).

Protiv naloga za izručenje mogu se poduzeti pravne mjere. Odvjetnici naše tvrtke, specijalizirani za pravo izručenja, dosljedno postižu ili opoziv naloga za izručenje ili barem njegovu suspenziju („izuzeće“). Pažljivo ispitivanje svakog pojedinog slučaja je ključno.

Prepreke za izručenje Turskoj

Nalog za izručenje često se poništava zbog prepreke za izručenje. Zabrinutost u vezi s vladavinom prava, ljudskim pravima i problematičnim zatvorskim uvjetima u Turskoj smatra se preprekom za izručenje. Međutim, kršenje načela ne bis in idem, načela dvostruke opasnosti, također može biti razlog za neprihvatljivost izručenja. Na primjer, izvoz droge iz Turske u drugu zemlju može dovesti do toga da i Turska i druga zemlja pokrenu kazneni postupak protiv dotične osobe.

Što se tiče Turske, došlo je i nastavlja se događati politički razvoj događaja koji također utječu na pravosudne okolnosti tamo - a time i na pitanje je li izručenje Turskoj zakonski dopušteno ili ne. Prema članku 73., rečenici 1. Zakona o Međunarodnom kaznenom sudu (IRG), pružanje pravne pomoći je nedopustivo ako bi bilo u suprotnosti s temeljnim načelima njemačke sudske prakse. To također uključuje ako postoji rizik od kršenja temeljnog prava na pravično suđenje (članak 6. EKLJP-a) ili nehumanih uvjeta pritvora (članak 3. EKLJP-a). Turske pravosudne vlasti moraju u svakom pojedinačnom slučaju pružiti obvezujuća jamstva da takvi uvjeti nisu neizbježni.

Savezni ustavni sud također je propisao da, prije odlučivanja o dopuštenosti izručenja, viši regionalni sudovi moraju dobiti pismeno pojašnjenje određenih okolnosti, kao što je konkretan rizik političkog progona (usp. čl. 3. Zakona EU o izručenju) ili praktičnost, na primjer, zajamčenih uvjeta pritvora. U tu svrhu, upitnici se šalju državi moliteljici putem pravosudnih tijela. To uključuje, na primjer, pitanja o tome u kojem bi zatvoru netko bio smješten, veličini ćelije i koliko bi ljudi bilo smješteno. Nadalje, lokalna medicinska skrb i – u slučajevima izručenja u svrhu kaznenog progona – pitanje može li osoba koja se izručuje državi moliteljici osobno prisustvovati suđenju protiv nje, ponavljajuće su teme.

Ta jamstva traži nadležno državno odvjetništvo putem nacionalnih pravosudnih tijela ili veleposlanstava. Ako država moliteljica ne dostavi takve konkretne informacije u određenom roku, Viši regionalni sud može proglasiti izručenje nedopustivim.

Pravna situacija u vezi s izručenjima Turskoj

Sada postoje ponovljene presude i Viših regionalnih sudova i Saveznog ustavnog suda kojima se izručenje Turskoj proglašava nedopustivim. Odlučujući čimbenici često su bili neadekvatni uvjeti pritvora i nedostatak jamstava minimalnih procesnih prava u Turskoj. U mnogim slučajevima, ustavna tužba ostaje posljednje učinkovito sredstvo sprječavanja izručenja u krajnjoj instanci.

Posebno je pokušaj puča u Turskoj 15. srpnja 2016. imao (negativne) učinke na stanje ljudskih prava u Turskoj. Kao rezultat toga, izručenja su više puta proglašena nedopuštenima zbog uočene prepreke izručenju. U presudi od 12. svibnja 2017. (predmet br. 2 Ausl A 76/15), Viši regionalni sud u Frankfurtu na Majni precizirao je uvjete dopuštenosti izručenja Turskoj, navodeći da se "moraju dati posebna jamstva u vezi s uvjetima pritvora koji su u skladu s EKLJP-om, zabranom mučenja i nečovječnog postupanja, vladavinom prava u postupku i pravom posjeta njemačkim diplomatskim misijama u inozemstvu". Nadalje, mora se navesti zatvor u koji se osumnjičenik treba odvesti. Viši regionalni sud u Berlinu već je donio sličnu odluku u svojoj odluci od 17. siječnja 2017. (predmet br. (4) 151 AuslA 11/16 (10/17)) i naveo sljedeće u vezi sa sadržajem međunarodno obvezujućih jamstava koja će dati Turska:

Naznaka pritvorskog centra (točan naziv pritvorskog centra) – koji se nalazi na maksimalnoj udaljenosti od 250 kilometara od njemačkog veleposlanstva ili njemačkog (generalnog) konzulata – u koji će se osoba protiv koje se vodi kazneni postupak odvesti nakon izručenja i u kojem će biti pritvorena za vrijeme lišavanja slobode;
Jamstvo da fizički smještaj i drugi uvjeti pritvora u ovom zatvoru ispunjavaju europske minimalne standarde te da zatvorenici tamo nisu izloženi riziku od nehumanog ili ponižavajućeg kažnjavanja ili postupanja u smislu članka 3. Europske konvencije o ljudskim pravima;
Opis uvjeta pritvora u navedenom zatvoru, posebno u pogledu: broja mjesta, ukupnog broja zatvorenika, broja, veličine i opremljenosti ćelija (uključujući detalje o prozorima, dovodu svježeg zraka i grijanju), popunjenosti ćelija, opremljenosti zatvora sanitarnim čvorovima, uvjeta prehrane, vrste i uvjeta pristupa zatvorenika medicinskoj skrbi;
Jamstvo da su posjeti diplomatskih ili konzularnih predstavnika Savezne Republike Njemačke progonjenoj osobi mogući tijekom razdoblja pritvora, čak i nenajavljeni.

U svojoj odluci od 2. lipnja 2017. (predmet br. 2 AR (Ausl) 44/17), Viši regionalni sud u Celleu isprva je naglasio da izručenje osobe koja se progoni u svrhu kaznenog progona i izvršenja kazne Turskoj nije u osnovi nedopustivo, unatoč tadašnjoj političkoj situaciji. Međutim, nije se moglo isključiti da uvjeti pritvora tamo krše minimalne standarde ljudskih prava utvrđene člankom 3. Europske konvencije o ljudskim pravima. Strah da osoba koja se progoni, kao osumnjičeni pristaša "Gülenovog pokreta", neće dobiti pošteno suđenje u Turskoj prepoznao je, na primjer, i Viši regionalni sud u Karlsruheu (odluka od 19. listopada 2018. (predmet br. Ausl 301 AR 134/18)) te je zatražio daljnja pojašnjenja.

Međutim, nakon 2020. godine sudska praksa viših regionalnih sudova u postupcima "u vezi s općim kriminalom" promijenila se prilično jednolično (ponovno) u smislu da je "zabrinutost da jamstvo poštenog suđenja za one progonjene u Turskoj više ne postoji" bila razlog za zabrinutost. To je bila presuda Višeg regionalnog suda u Karlsruheu u njegovoj odluci od 29. prosinca 2020. (broj predmeta 301 AR 198/20) i Višeg regionalnog suda u Bremenu u njegovoj odluci od 3. siječnja 2022. (broj predmeta 1 Ausl A 28/20). Viši regionalni sud u Bremenu proglasio je izručenje Turskoj dopuštenim jer se zabrinutost u vezi s uvjetima pritvora tamo može riješiti osiguranjem uvjeta pritvora u skladu s EKLJP-om. U odluci od 23. siječnja 2025. (predmet br. 2 OAus 26/24), Viši regionalni sud Brandenburga nedavno je također smatrao pouzdanim jamstvo Republike Turske, koje je obvezujuće prema međunarodnom pravu, da uvjeti pritvora osobe koja se tamo progoni ispunjavaju zahtjeve članka 3. EKLJP-a, da neće biti podvrgnuta mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u smislu ove odredbe te da nadležna njemačka diplomatska misija u inozemstvu ima mogućnost posjetiti osobu koja se progoni i na licu mjesta se informirati o postojećim uvjetima.

Po našem mišljenju, s obzirom na trenutnu političku situaciju i situaciju s ljudskim pravima u Turskoj, izručenje tamo bi se moglo smatrati nedopustivim: https://verfassungsblog.de/falsches-vertrauen/

Kad je riječ o prijetnji "krvne osvete" u Turskoj, Viši regionalni sud Brandenburga nedavno je u svojoj odluci od 2. rujna 2024. (predmet br. 1 OAus 26/24) presudio da to općenito nije prepreka izručenju Turskoj. Osam godina ranije, Viši regionalni sud Karlsruhea već je naveo kada izručenje može biti nedopustivo u slučajevima "krvne osvete": „Odmazda kojom se prijeti osobi koja se progoni putem 'krvne osvete' može učiniti izručenje nedopustivim ako se može pretpostaviti da država moliteljica nije u mogućnosti učinkovito zaštititi fizički integritet osobe koja se progoni dok je u pritvoru.“

Općenito, sudska praksa o izručenjima Turskoj posljednjih je godina postavila sve više standarde, posebno u pogledu jamstava koje pružaju turske pravosudne vlasti. Međutim, trenutna politička i pravosudna situacija u Turskoj nije razlog da njemačko pravosuđe proglasi izručenje tamo nedopustivim. To je nedavno izričito naveo Visoki regionalni sud Hanze u odluci od 6. kolovoza 2025., kao odgovor na naš odgovarajući podnesak. U postupku izručenja istaknuli smo događaje u Turskoj, posebno od ožujka 2025., s brojnim uhićenjima, što se može vidjeti iz medijskih izvješća. U tom smislu, Visoki regionalni sud Hanze u području općeg kriminala nije vidio razloga za sumnju u neovisnost sudova.

Ustavna tužba i sudska praksa Saveznog ustavnog suda

Ako nadležni Viši regionalni sud proglasi izručenje dopuštenim, više ne postoji pravna mogućnost. Jedina preostala mogućnost je žalba Saveznom ustavnom sudu, tj. podnošenje ustavne tužbe i, ako je potrebno, zahtjev za privremenu mjeru. Postoje više puta uspješne ustavne tužbe, posebno u vezi s izručenjima Turskoj:

Savezni ustavni sud, odluka od 21. svibnja 2024. (predmet br. 2 BvR 1694/23)

U svojoj odluci od 21. svibnja 2024., Savezni ustavni sud je u velikoj mjeri potvrdio ustavnu tužbu protiv odluke Višeg regionalnog suda u Braunschweigu o dopuštenosti izručenja turskog državljanina Turskoj. Okrivljenik je u Turskoj osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog krađe. Dok je bio u popravnom domu u Njemačkoj, pokušao je samoubojstvo u siječnju 2023., zadobivši teške opekline. Unatoč poznatim suicidalnim sklonostima, Viši regionalni sud u Braunschweigu smatrao je izručenje Turskoj dopuštenim i naredio nastavak njegovog ekstradicijskog pritvora.

Kao odgovor na ustavnu tužbu podnesenu protiv ove odluke, Savezni ustavni sud presudio je da je povrijeđeno pravo podnositelja pritužbe na učinkovitu pravnu zaštitu prema članku 19. stavku 4. Ustava jer Viši regionalni sud nije na odgovarajući način ispitao jesu li potrebne preventivne mjere protiv daljnjeg pokušaja samoubojstva. Savezni ustavni sud naglasio je obvezu njemačkih sudova da sveobuhvatno istraže sve relevantne činjenice, a posebno da ispitaju ljudska prava i mogućnosti liječenja osobe koja se progoni nakon mogućeg transfera. Turska jamstva u vezi s uvjetima pritvora u zatvoru Yalvaç i psihološkom podrškom nisu bila dovoljno potkrijepljena u predmetu pred sudom. S medicinskog stajališta, kontinuirani zdravstveni rizik za osobu koja se progoni smatran je značajnim.

Savezni ustavni sud je potom naredio privremenu obustavu izručenja. Predmet je vraćen Višem regionalnom sudu na daljnji pregled.

Savezni ustavni sud, odluka od 18. prosinca 2023. (predmet br. 2 BvR 1368/23)

Republika Turska je tražila muškarca zbog trgovine kokainom. Prema danim uvjeravanjima, nakon transfera bit će smješten u pritvorski centar koji je u skladu s europskim standardima ljudskih prava.

Međutim, Savezni ustavni sud kritizirao je Visoki regionalni sud u Celleu zbog toga što nije adekvatno ispitao može li podnositelj zahtjeva ili okrivljenik biti osobno prisutan u turskom kaznenom postupku ili može sudjelovati samo putem videokonferencije. Iako sudska praksa Europskog suda za ljudska prava dopušta videopomoć, to čini samo pod uvjetom da je zajamčeno pravo na pravično suđenje i stvarno sudjelovanje.

Savezni ustavni sud stoga je zatražio detaljno pojašnjenje stvarnih proceduralnih uvjeta, posebno korištenja i pouzdanosti video tehnologije te mogućnosti povjerljive komunikacije s odvjetnikom. Istaknuo je da je osobna prisutnost u sudnici temeljni element vladavine prava i ne može se zamijeniti pukim video prijenosom ako to ugrožava učinkovito sudjelovanje.

Savezni ustavni sud, odluka od 3. kolovoza 2023. (predmet br. 2 BvR 1838/22)

Nakon ustavne tužbe koju je podnio turski državljanin protiv odluke Višeg regionalnog suda u Naumburgu od 16. kolovoza 2022. (predmet br. 1 AR 112/22), kojom je njegovo izručenje Turskoj proglašeno dopuštenim, Savezni ustavni sud poništio je odluku i vratio predmet na ponovno suđenje. Zahtjev za izručenje u svrhu kaznenog progona temeljio se na presudi donesenoj u odsutnosti za ubojstvo iz nehaja.

Sud je kritizirao Viši regionalni sud u Naumburgu zbog toga što nije adekvatno ispitao je li izručenje bilo u skladu s njemačkim temeljnim pravima i obvezujućim minimalnim standardima međunarodnog prava. Konkretno, nije bilo pouzdanog jamstva od Turske da će podnositelju pritužbe biti odobreno ponovno suđenje s učinkovitom prilikom da se brani.

Savezni ustavni sud je u svojoj odluci naglasio da njemačka pravna zaštita u izručenjima mora biti ne samo formalna već i suštinska te da su njemački sudovi obvezni kritički ispitati poštivanje temeljnih prava od strane pravosuđa koje podnosi zahtjev. Samo pozivanje na tursko pravo nije dovoljno. Savezni ustavni sud je stoga poništio odluku višeg regionalnog suda o dopuštenosti i zatražio detaljnu reviziju.

Savezni ustavni sud, odluka od 30. ožujka 2022. (predmet br. 2 BvR 2069/21)

Viši regionalni sud u Hammu proglasio je dopuštenim izručenje turskog državljanina Turskoj u svrhu kaznenog progona. Zahtjev za izručenje temeljio se na optužbi za ubojstvo iz nehaja. Tražena osoba imala je status izbjeglice u Italiji.

U svojoj odluci od 30. ožujka 2022., Savezni ustavni sud utvrdio je povredu temeljnog prava podnositelja pritužbe iz članka 101. stavka 1. rečenice 2. Ustava. Viši regionalni sud u Hammu nije uputio Europskom sudu pravde (ESP) pitanje je li priznavanje izbjegličkog statusa od strane talijanskih vlasti obvezujuće za postupak izručenja u Njemačkoj. To predstavlja povredu prava podnositelja pritužbe na zakonitog suca (članak 101. stavak 1. rečenica 2. Ustava) i predstavlja kršenje dužnosti iz članka 267. stavka 3. UFEU-a.

U presudi se ističe da Njemačka ima dužnost prema pravu EU uzeti u obzir priznanje Italije kao izbjeglice prilikom odlučivanja o izručenju. Izručenje bi bilo nedopustivo sve dok postoji status izbjeglice, jer pruža zaštitu od političkog progona (Ženevska konvencija o izbjeglicama). Sud EU mora pojasniti kako bi se to priznanje trebalo uzeti u obzir u postupku izručenja.

Savezni ustavni sud također je ispitao da nema dovoljno naznaka stvarnog političkog progona te da su turske vlasti pružile jamstva u vezi s poštenim suđenjem. Međutim, s obzirom na te okolnosti, nije postojala uvjerljiva prepreka izručenju.

Sud EZ-a, presuda od 18. lipnja 2024. (predmet C-352/22)

Nakon što je Viši regionalni sud u Hammu uputio ovo pitanje Europskom sudu pravde (ESP) na odlučivanje, ESP je 18. lipnja 2024. presudio da državljanin treće zemlje koji je priznat kao izbjeglica u državi članici EU ne može biti izručen svojoj zemlji podrijetla sve dok to priznanje postoji. Ključni uvjet je da zamoljena država članica pokrene razmjenu informacija s tijelom prve države članice koja je dodijelila status izbjeglice prije izručenja i da to tijelo nije opozvalo priznanje.

Sud EU-a oslanja se na načelo zabrane vraćanja prema Ženevskoj konvenciji o izbjeglicama, kao i na načela međusobnog povjerenja i lojalne suradnje između država članica EU-a. Izručenje bi potkopalo mehanizam zaštite statusa izbjeglice, budući da su postupak azila i povezani pravni lijekovi u drugoj državi EU-a nužni za održavanje statusa zaštite.

Sud EZ-a naglašava da je priznavanje statusa izbjeglice u državi članici obvezujuće i ne može se učinkovito prekinuti izručenjem, jer bi to predstavljalo kršenje temeljnih prava EU-a i Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Odluke država članica EU-a u tom kontekstu moraju biti blisko koordinirane, a prava priznatih izbjeglica moraju biti sveobuhvatno zaštićena.

Očekujemo da će Savezni ustavni sud ponovno rješavati pitanja izručenja Turskoj 2025. godine. Kao odvjetnici specijalizirani za pravo izručenja, podnosimo i ustavne tužbe ako postoji dobra šansa za uspjeh.

Pravna pomoć na turskom jeziku za izručenje iz ili u Tursku

Naš odvjetnički ured specijaliziran za kazneno pravo u Hamburgu nudi pravnu pomoć u slučajevima prijetnje izručenjem u Tursku ili iz Turske. Upoznati smo s trenutnom sudskom praksom i imamo dubinsko stručno znanje o pravu izručenja, kao i veliko iskustvo u postupcima izručenja, izručenjima i ustavnim tužbama pred Saveznim ustavnim sudom.